Drugi roman književnice Anite Martinac pod naslovom „Posljednji“ premijerno je predstavljen sinoć u Hotelu Brotnjo u sklopu programa 61. Dana berbe grožđa. Osma knjiga Anite Martinac izdana je u nakladi Ogranka Matice hrvatske iz Čitluka i Vinkovcima, a u sinoćnjem predstavljanju sudjelovali su predsjednik OMH Čitluk prof. Andrija Stojić, fra Miljenko Mića Stojić, povjesničar Marijan Mandić i sama autorica.

Anita Martinac pri sastavljanju ovoga djela nije vodila namisao književnog uspjeha pod svaku cijenu. Ako se dogodi, bit će dobrodošao, a ako ne važnom je da su ovi događaji ostali zabilježeni. Spisateljici su ih prenijeli živi svjedoci. Oni nisu za razbibrigu, oni su za učenje na njihovu iskustvu. Nitko tko ovo pročita ne će ostati ravnodušan. Shvatit će da nismo na ovoj zemlji zombiji u vlasti zloga, već slobodna ljudska bića u slobodi svoga Boga. Anita Martinac znala je to znalački pretočiti na papir. Sebi je podarila još jedan uradak na temu Drugog svjetskog rata i poraća, a nama djelo koje se isplati čitati i preporučiti drugima – rekao je u dijelu svog sinoćnjeg izlaganja fra Miljenko Mića Stojić.

Fra Mića je okupljenom mnoštvu također rekao kako u središtu radnje romana „Posljednji“ nisu glavni likovi, nego sama radnja, a o najvećoj vrijednosti romana povjesničar Marijan Mandić je rekao:

Najveća vrijednost ovog romana je što je to uopće u hrvatskom narodu drugi roman, a ovdje u BiH prvi roman koji na jedan vrlo znanstven i književni način govori o Bleiburškoj tragediji u svibnju 1945. i cjelokupnom „križnom putu“ preko Dravograda, Maribora, Varaždina, cijele Slavonije, cijelog srijema, do Banata i Bačke, do rumunjske granice, Bela Crkva je blizu rumunjske granice. Oni su sve to prešli pješice i gladni i žedni i pod udarcima kroz ona srpska sela. Kad je ta kolona krenula iz Maribora bila je duga 20 km. Njih je samo pred kraj kolovoza i početkom rujna samo 500 pošlo doma za Hercegovinu, ostali su umrli. A ti su ljudi imali samo 18 godina. Zamislite kakav je to gubitak za populaciju mladosti. Eto, Anita Martinac je izišla s jednom jakom činjeničnom istinom, podarila ju je čitateljima jer se dugo bježalo od ove teme, nerado se o njoj govorilo. Anita je to odlučno i odlično uradila. Njezin roman koristit će i znanost, možda i kazalište i film. Dakle, konačno imamo jedan kvalitetan roman o toj temi.

U svom drugom romanu Anita Martinac obrađuje temu iz 1945. godine. Martinac prati sudbinu skupine regruta i njihov križni put, a o svom romanu Anita nam je rekla:
Ovo je moje osmo objavljeno djelo, a drugo roman. Prošle godine objavljen mi je roman „Medaljon“ u dva izdanja. U Čitluku je prvo predstavljanje novog romana „Posljednji“. U ovom romanu obrađujem temu iz 1945. godine. Zašto „Posljednji“? To su posljednji regruti, njih 300, koji su, dan prije pada Širokog Brijega, otišli prema Zagrebu gdje su bili ročnici Hrvatske vojske. Nakon toga se događa da je Zagreb pao, da se Hrvatska vojska povukla prema Sloveniji i dalje pa pratim njihov put i ono što se doista događalo u tom povlačenju, što se događalo oko Bleiburga, razvrstavanje kolona u Mariboru. Naime, ja pratim jednu skupinu likova koji su krenuli iz Mostara i sav njihov „križni put“ koji završava u Pančevu i Beloj Crkvi, kao i onih koji su preživjeli povratak u Hercegovinu. Ali, oni predstavljaju puno više od samih tih likova. Oni doista prezentiraju to vrijeme i tu temu što se događalo s Hrvatskom vojskom, kako su razvrstavane kolone. Iz redaka ovog da dajem značaj romana može se iščitati puno više. Zbog toga dajem značaj važnosti ove teme. Nažalost, nema mnogo književnih uradaka na ovu temu, a ja sam htjela na jedan svoj literarni način približiti da se što više zna o sudbini hrvatskog naroda.

Istražujući i pripremajući se za pisanje knjige, Anita Martinac se susretala sa živim svjedocima teškog vremena o kojem je odlučila napisati knjigu. Jedan od njih, Šimun Marić, bio je sinoć na predstavljanju knjige.

Ovaj roman je živa istina i želim da ljudi znaju, naša nova pokoljenja, što je se s nama radilo i što je se skrivalo. Što se tiče muka i patnje, ja svojim mučiteljima opraštam – rekao je Šimun Marić, a njegove riječi gromoglasnim pljeskom pozdravila je prepuna dvorana Hotela Brotnjo na predstavljanju romana koje su svojom glazbom uveličali učenici Osnovne glazbene škole Brotnjo.